Povijest Reda i njegovi sveci

Životopis svetog Ivana od Boga, utemeljitelja Reda (1495-1550)

Nar je simbol Reda Milosrdne braće i stari grb španjolskog grada Granade, gdje je živio i djelovao, sve do smrti, sveti Ivan od Boga, utemeljitelj Bolničkog reda – Milosrdne braće.

Njegov je život bio avanturistički, a proveo ga je na relaciji između Portugala, Španjolske, Austrije i Afrike. Prvo je bio čuvar stada, zatim vojnik vojske Karla V., na kraju fizički radnik i knjižničar. Propovijed svetog Ivana od Avile, koju je 1538. godine slušao u pustinjačkom obitavalištu Mučenika Granade, potaknula je kod njega otkriće vjere. Od toga dana Ivan počeo javno ispovijedati svoje grijehe i kajati zbog njih i to toliko da su ga na kraju zatvorili u Kraljevsku bolnicu. Tu je vidio i postao svjestan mizernih uvjeta psihičkih bolesnika i okrutnih metoda liječenja koje su bile pružane u to vrijeme, te se odlučio posvetiti, do kraja svog života, siromašnima i bolesnima.

Prvo je počeo okupljati siromašne, tražeći im zaklon za noć u predvorju jednog plemićkog dvorca, a zatim je otvorio malu bolnicu u zgradi Lucene, koju je uzeo u najam uz pomoć nekih velikodušnih ljudi.

Početkom 1547. godine, Ivan je uspio premjestiti bolnicu u prostraniju građevinu, koja se nalazila na usponu Gomelez. Tu je mogao imati zasebne prostorije za stare i napuštene osobe, za osobe koje su bile u prolazu i za razne vrste bolesnih ljudi. To je bila prava novost u tim vremenima, u tolikoj mjeri da je svetog Ivana od Boga Lombroso radi toga nazvao utemeljiteljem moderne Bolnice.

U tim prvim mjesecima 1547. godine inicijativa Ivana i njegovih sljedbenika primila je prvo važno formalno priznanje od biskupa Michele Munoza, koji je predložio svetom Ivanu da doda vlastitom imenu naslov „od Boga“ i da nosi odijelo koje će ga odlikovati kao Bogu posvećenu osobu.

Među događajima u njegovom životu, glasovit je onaj s požarom, koji je zahvatio Kraljevsku bolnicu u Granadi, a kojeg ljudi nisu uspijevali svladati (3. srpnja 1549. godine). U tom trenutku, Ivan od Boga je pritekao u pomoć, bacio se usred plamena i sam je iznio bolesnike na sigurno, ostajući pri tome nepovrijeđen. U spomen ovog događaja vatrogasci Firenze, Madrida i raznih drugih gradova duboko poštuju ovoga Sveca kao njihovog posebnog Zaštitnika.

Umro je na koljenima, u zoru, u subotu 8. ožujka 1550. godine, nakon što je primio sakramente od nadbiskupa Granade, moleći: „Isuse, Isuse, u tvoje ruke preporučam svoju dušu“. Iza njega nisu ostala posebna djela iz duhovnosti (ostalo je samo sedam dugačkih pisama), ali je ostavio duhovnu i jasno svjedočanstvo života, obilježeno milosrđem i apostolatom, osvijetljeno ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, a to su dvije temeljne vrijednosti koje je prenio i na svoje sljedbenike.

Svetost u redu

U redu Milosrdne Braće, koji već četiri i pol stoljeća njeguje vjernost Utemeljitelju i njegovoj karizmi u služenju bolesnima i siromašnima, mnogi su dostigli puninu svetosti i za nekoliko njih je počeo proces beatifikacije: radi se o složenom postupku koji zahtijeva dugo vrijeme, ali za 74 Milosrdna Brata on je imao sretan završetak i zbog toga zaslužuje da se spomene.

Osim brojne skupine mučenika, tri najpoznatije osobe, uz Utemeljitelja su: sveti Riccardo Pampuri, sveti Ivan Grande i sveti Benedikt Menni. To je dobro probrani trio, koji pokazuje tri glavne uloge Milosrdne Braće, budući da je prvi bio liječnik, drugi medicinski tehničar, a treći svećenik.

Sveti Ivan od Boga (1495-1550)

Svetost Utemeljitelja Milosrdne Braće Crkva je službeno priznala još 1630. godine, kad je proglašen blaženim. Liturgijski kalendar ga se spominje 8. ožujka od 1690. godine kada ga je Aleksandar VIII proglasio svetim. On i sveti Camillo de Lellis bili su zatim izabrani 1886. godine za zaštitnike bolnica i bolesnih, a 1930. i za zaštitnike zdravstvenih djelatnika.

Sveti Rikard Pampuri (1897-1930)

Rođen je 1897. godine u Trivolziju (Pavia). Diplomirao je medicinu 1921. godine i šest godina je radio kao općinski liječnik u Morimondu (Milano). 1927. godine, želeći se posve posvetiti Bogu po služenju bolesnima, ušao je u novicijat Milosrdne Braće u Bresci. Nakon prvih zavjeta 1928. godine povjerena mu je zubna ambulanta. Ljudi su mu dolazili ne samo radi profesionalnih sposobnosti nego i zbog ljubaznosti i ljubavi kojima pristupao bolesnicima. Nažalost, u proljeće 1929. godine, njegovo zdravlje se pogoršalo, ugroženo tada neizlječivom bolešću, tuberkulozom. Prebačen je u bolnicu Milosrdne Braće u Milanu gdje umire prvog svibnja 1929. godine. Na taj dan se slavi liturgijsko slavlje od kada je proglašen blaženim 1981. godine. Među svece je upisan 1989. godine.
Beatificirajući ga, blaženi Ivan Pavao II, kazao je tom prigodom o njemu: „kratak ali intenzivan život fra Rikarda Pampurija, poticaj je za sav Božji narod, a naročito za liječnike. Svojim kolegama uputio je apel, sve dok obavljaju s odgovornošću svoju osjetljivu profesiju, neka je nadahnjuju s kršćanskim, humanim i profesionalnim idealima da bi to bila jedna autentična misija socijalne službe, bratske milosti i istinske promocije humanosti“.

Sveti Ivan Grande (1546-1600)

Bio je prvi Milosrdni brat poslije Svetog Ivana od Boga koji je proglašen Svetim 1853. godine. Rođen je u Carmoni (Španjolska) 1546. godine i kao mlad, poslije kratkog pustinjačkog iskustva u njemu je sazrela odluka da se posveti službi bližnjega. Odlučio se preseliti u Jerez de la Frontera (Južna Andaluzija) i počeo se brinuti o zatvorenicima, no ubrzo usredotočuje svoje zanimanje na skrb za bolesnike, te mu biva povjerena bolnica u sklopu zatvora. Oko njega se skuplja grupa sljedbenika nadahnuta njegovim poslanjem, no kada čuje za Svetog Ivana od Boga i njegovu družbu odluči im pristupiti. Obučen u odijelo Milosrdne braće, nastavio se žrtvovati u andaluzijskom gradu Jerez de la Frontera, gdje ga je 1589. godine lokalna vlas zadužila za reorganizaciju čitave bolničke strukture grada. Umro je skrbeći se o bolesnima od kuge 3. lipnja 1600. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio ga je svecem 2. lipnja 1996. godine.

Sveti Benedikt Menni (1841-1914)

Bolnički Red Svetog Ivana od Boga je družba braće koja od samog osnutka zaređuje nekolicinu braće za dušobrižništvo u bolnicama. Sveti Benedikt Menni rođen je 1841. godine u Milanu, gdje nakon rada kao bankovni službenik, 1860. godine pristupa Milosrdnoj Braći. Poglavari ga određuju za svećeničku službu i šalju u Rim 1866. godine. Generalni Prior Reda o. Alfieri u mladome redovniku prepoznaje velike kreposti i šalje ga u Španjolsku sa zaduženjem da ponovno obnovi Red, gdje je uz veliki napor i bezbroj poteškoća osnovao u Španjolskoj, Portugalu i Meksiku 22 bolnice za nemoćne, duševne bolesnike i hendikepiranu djecu, koje su tada bila najzanemarenije kategorije u društvenoj skrbi. Osim što je bio obnovitelj španjolskih, portugalske i meksičke Provincije, sveti Benedikt Menni utjelovljuje Družbu Bolničkih sestara Presvetog Srca Isusova, koje su danas prisutne u 26 nacija s preko stotinjak zajednica. Sveti Benedikt Menni, umro je u Dinanu (Francuska), 24. travnja 1914. godine i taj datum je izabran kao njegov liturgijski spomen. Blaženim je proglašen 1985. godine, a svetim 21. studenoga 1999. godine.

Španjolski mučenici

Na zlatnoj ploči Reda nalazi se popis mučenika iz Belgije, Poljske, Kolumbije, Čilea, Brazila, Filipina no iznad svega oni iz Španjolske, gdje je za vrijeme građanskog rata 1936. godine, 98 Milosrdne Braće ubijeno iz mržnje prema vjeri; 71 od ovih papa je proglasio blaženima u Bazilici svetog Petra, 25. listopada 1992. godine. Od ti 71 blaženih, sjećamo se ovdje samo jednog, zato što je živio 10 godina u Rimskoj provinciji, gdje je bio učitelj novaka i prior u Frascati-u: fra Guglielmo Llopi. Rođen je u Španjolskoj 1880. godine i s 18 godina je postao članom Milosrdne Braće. Ostao je u Rimskoj provinciji od 1912. do 1922. godine, ističući se posebno u pomaganju ranjenicima iz I. Sjetskog rata. Vrativši se u Španjolsku, bio je uhićen i strijeljan 28. studenoga 1936. godine. Njegove zadnje riječi, bile su riječi oprosta njegovim ubojicama.

Misija i vrijednost reda

Misija reda

Danas su Milosrdna Braća raširena na pet kontinenata i svakodnevno pomažu oko 40.000 bolesnika, u njihovih 200 ustanova. To su fizički ili psihički bolesne osobe, ovisnici o drogi, ljudi treće životne dobi i napušteni maloljetnici, a to je ukupno godišnje u prosjeku 10 milijuna osoba. Uloga Bolničkih fratara je ona, koju im je odredio sveti Ivan od Boga: ostvariti Božje kraljevstvo po služenju ljudima i humanizacije zdravstvenog okruženja, gdje se unatoč trajnoj primjeni znanstvenih dostignuća, bolesnik još uvijek smatra predmetom ili kliničkim slučajem.

„Obnova za humanizaciju“ je slogan koji obuhvaća program Milosrdne Braće na putu prema 2000. godini: ostati na svom mjestu uz zdravstveno osoblje (kojih je danas u Redu oko 30.000 tisuća) i na strani bolesnika, s kojima treba postupati na najhumaniji mogući način: imati dužnost, prvenstveno prema tzv. zemljama Trećeg svijeta; prilagoditi vlastite strukture novim zahtjevima i potrebama, obnavljajući „izbor siromašnih“.

Misija Reda kao svoje uporište ima duh Utemeljitelja; načela kršćanske milosti, usmjerenja Katoličke crkve, posebno ona koja se tiču bioetike i socijalnog nauka, a tu su i zakonske odredbe o zdravstvenoj i socijalnoj pomoći svake države, a koje nisu u suprotnosti s načelima i temeljnim pravima osobe na rođenje, života na dostojanstven način, da joj bude pružena pomoć u bolesti i da može umrijeti na dostojanstven način.

Misija Reda je usmjerena prema svim osobama koje pate od bolesti, siromaštva i žive na drušvenom rubu egzistencije, bez obzira na rasno, vjersko ili ideološko opredjeljenje, odnosno bez socijalno klasne diskriminacije, s naglaskom na najsiromašnije. Red se zasniva na stoljetnoj tradiciji, a svoju svojstvenu filozofiju izražava otvaranjem prema socijalno-političkim promjenama.

Ova filozofija se ne ograničava samo na teološki vid, ili vid nauka i tradicije, na organizaciju strukture, opredijeljenje ili funkcioniranje svojih ustanova za pomoć, nego je obogaćena i onim što možemo definirati kao vlastiti stil tumačenja i ostvarivanja dara hospitalizacije. To je dar koji potvrđuje načela i običaje koji podržavaju i reguliraju misiju Reda.

Vrijednost

Karizma i hospitalizacije

„Briga o tijelu…je već pola za spasenje duše“

Ove riječi svetog Ivana od Boga, a koje je zabilježio njegov životopisac Francisco de Castro, izražavaju temeljni zadatak Bolničkog Reda.

„Isuse Kriste usliši mi molitvu da imam bolnicu, gdje bih mogao okupljati siromašne i napuštene, te one lišene razuma, i služiti ih onako kako ja želim“. Iz ovih Utemeljiteljevih riječi i iz njegovog načina izvršavanja milosti, izvodi se definicija milosti, koja najviše odgovara za Braću svetog Ivana od Boga: liječiti ne samo bolest na najbolji način koji dopušta medicinska struka, nego cijelu osobu, koja je zbog bolesti i siromaštva, povrijeđena u svojoj osobnosti. Ova Milost, prenesena u priču Reda, čini odgovor koji je uvijek aktualan u potrebama čovjeka. S jedne strane postoje javni sustavi zdravstva koji pridonose liječenju bolesti, barem u tzv. razvijenim zemljama, dok s druge strane postoje i kulture tih istih zemalja koje izoliraju bolesnike, maloljetnike, stare osobe, povrjeđujući njihovu osobnost i ljudskost dok ih liječe.

Osim Reda svetog Ivana od Boga, uz takvu karizmu vezan je i zavjet hospitalizacije.
Jedan od zavjeta hospitalizacije, koji su izgovarali prva Braća Bolnice u Granadi: „…obećavam…da ću živjeti cijelo vrijeme dok ostanem u bolnici svetog Ivana od Boga iz Granade, služeći siromašne“. (Konstitucije iz 1585. godine).

To može donijeti i poneku teškoću za određene Provincije kao i za neke suradnike, ali radi se vezi kojoja ujedinjuje cijeli Red, ali koji ostavlja prostor za kreativnu i slobodnu primjenu u svakoj pojedinoj Provinciji. Model koji slijedi, namjerava objasniti ovu mogućnost.

GOSTOPRIMSTVO u stilu svetog Ivana od Boga izražava se u:

KVALITETI koja čini osnovni temelj naše službe i našeg vođenja.
Kvaliteta u našoj Provinciji ogleda se u:
POŠTOVANJU svih osoba, a koje se odnosi na našu službu i našu zajednicu.

ODGOVORNOSTI koja predstavlja temeljni kriterij naše službe i našeg vođenja.
Odgovornost u našoj Provinciji ogleda se u:
DUHOVNOSTI koja usmjerava religiozno istraživanje i transcendentalnost današnjeg čovjeka.
Duhovnost naše Provincije ogleda se u:
U pridruženim konceptima sljedećih vrijednosti koje evidentiraju bogatstvo i njihovu širinu:

KVALITETA =
Izvrsnost, profesionalnost, cjelokupna usluga (njege i pomoć cjelovitog tipa), osjetljivost za nove potrebe, model ujedinjenja sa našim Suradnicima, model pomoći od Svetog Ivana od Boga, privlačna arhitektura i oprema, suradnja s trećim osobama…

POŠTOVANJE =
Poštovanje za drugog, humanizacija, ljudska dimenzija, recipročna odgovornost između Suradnika i Subraće, shvaćanje, cjelovita vizija, promidžba socijalne pravde, uključenost obitelji…

ODGOVORNOST =
Vjernost idealima Svetog Ivana od Boga i Redu, etika (bioetika, socijalna etika, upravljačka etika), poštovanje prema okolišu, socijalna odgovornost (za Europljane: Europska Unija), održivost, pravda, raspodjela naših sredstava…

DUHOVNOST=
Pastoralna služba, evangelizam, duhovna ponuda članovima drugih vjerskih pripadnosti, ekumenizam, suradnja sa župama, biskupijama, druga priznanja…

Humanizacija

„Danas je medicina nehumana iz raznih razloga. Spore promjene učinile su ispraznom medicinsku i bolničku struku od ljudskih ideala koji su bili prednost hipokratske medicine. Medicina je danas učinkovitija, ali je i udaljenija od ljudskih potreba. Dovoljno je sjetiti se načina na koji se danas umire. Smrt je obilježena slabošću, rezervirana od svakog prijateljskog kontakta, bez ijedne pružene ruke prema onome tko umire“.

U svom govoru, koji je Glavni Prior Reda održao svojim Biskupima okupljenima na Crkvenom saboru u listopadu 1983., uočen je problem „humanosti“ modernog zdravstvenog sustava, za koji se nudi odgovor projektom kulturalne reforme od strane Milosrdne Braće, koji je obuhvaćen u naslovu: HUMANOST.

Danas zdravstvena pomoć ima opću političku visinu, noseći znatne troškove i postojanost kompleksnih struktura. Nazočnost vjerskog bolničkog Reda postaje anakronizam (zastarjelost), s rizikom da se misija s naklonošću prema siromašnima pretvori u komercijalnu poduzetnost, koja bi poništila razlog pripadništva Redu, protuslovljavajući karizmi i tradiciji. Razmišljajući samo s kriterijima vjerske prirode, odnosno kršćanski, shvaća se prihvaćanje odgovornosti prema siromašnome, maloljetniku i prema bolesniku koji podnosi svoju bolest u bolnici, a još više provođenje ove odgovornosti, koja je razlog posvećenog života i tog poziva.

Njega, odnosno pažnja za cjelokupnu osobnost bolesnika, poštovanje njegove osjećajnosti, utjeha njegovome strahu, odgovor na egzistencijalne teškoće koje proizlaze iz samoće bolesti i prisutnosti smrti, predstavljaju probleme, na koje naša kultura ne zna odgovoriti. Neizmjerna su područja humanosti medicine, gdje se ponovno aplicira na najteži način opomena Utemeljitelja: „Činite dobro braćo, za ljubav Božju“. Ovaj zadatak se predstavlja kad medicina počinje otkrivati vezu između misli i biološke realnosti, između duše i tijela. Gledajući s liječničke strane, dobra njega prema bolesniku je moguća samo ako se bolesnik promatra kao cijela osoba.

Osposobljavanja, službe, istraživanja

ažnja prema raznim ljudskim potrebama, bilo onima od pacijenta, djelatnika, obitelji, volontera ili drugih ljudi, potiče Milosrdnu Braću da budu promotori službi i odgojnih putova koji su upućeni na tutorstvo ljudskog bića u svojoj cjelokupnoj složenosti i promociji blagostanja, ne samo psihofizičkog nego i duhovnog. Našu vjersku Provinciju čine i Centar Studija i Osposobljavanja, Pastoralni Provincijalni Centar i Etički odbori u nekim centrima.

SLUŽBA OSPOSOBLJAVANJA

Bolnički red Svetog Ivana od Boga je uvijek vodio brigu o osposobljavanju svojih suradnika u svim aspektima. Takva pažnja je izričito prisutna i danas, u „Osobnoj Karti“ Reda, gdje se u poglavlju 6 odjeljka 1 može pročitati:

„ Bilo u bolnicama ili u primarnim službama pomoći i/ili u socijalno zdravstvenim centrima, nivo cjelokupne pomoći ovisi u određenom smislu od stupnja osposobljenosti zdravstvenih djelatnika. Tehnička i profesionalna osposobljenost s jedne strane i etička s druge, moraju ići paralelnim putem u smislu stalne osposobljenosti“.

Postojat će situacije u kojima će se prvenstvo davati ovim razmišljanjima dok će se za druge, posebno naglašavati pažnja prema bližnjima, sve to u uslužnosti neprekidnog upotpunjenja spoznaje, koja omogućava ispravnu i cjelokupnu zdravstvenu pomoć prema sadašnjim kriterijima.
Svaki centar bi trebao nastojati vršiti promidžbu programa osposobljavanja svih razina, predviđajući potrebna ekonomska sredstva u predračunima.

Upućenost u naučna i tehnička poznavanja ne iziskuje prekomjerni napor motivacije, ali s druge strane je potrebno više motivacije za osposobljavanje filozofije pomoći i karizmatskih kriterija Reda. Takva vrsta osposobljavanja bi trebala biti prilika za jačanje svijesti o pripadnosti i instrument za aktualizaciju vrijednosti, koje ostavljaju otisak na kulturi i identitetu Reda. Trebala bi biti promovirana od strane uprave Centara, cjelokupno integrirana u sustav osposobljenosti istog Centra.

Važno je da osoba, koliko je moguće bude u mjeri s programima i iskustvima koja se ostvaruju u različitim regijama svijeta, da bi se mogla vidjeti njihova prilagodba na vlastito mjesto i centar. S obzirom da su pripadnici Reda sposobni razumjeti zdravstvenu problematiku, i u isto vrijeme smotreno postupaju sa pedagoškom dominantnošću u područjima filozofskih, teoloških, pastoralnih i duhovnih misli, trebali bi nastojati da se osnivaju timovi i da se potiče kvaliteta različitih subjekata, u svrhu izrađivanja jednog zajedničkog programa, koji bi trebao biti realističan, efikasan i djelotvoran. Etički odbori bi mogli izvrsno obavljati ovu funkciju.
Centar studija i Osposobljenost Provincije koordinira i isporučuje razne aktivnosti osposobljavanja i usvajanja na socijalnom području i području pomoći, kako za u8nutarnje tako i za vanjske djelatnike. Također organizira i vrši promidžbu javnih konferencije i učenja u rezidencijalnom sjedištu u Monguzzu ili u lokalnim sjedištima Provincije sa socijalno-zdravstvenim temama, temama pomoći, bioetike, socijale itd.

PASTORALNA SLUŽBA

„Čovjek je u cijeloj svojoj složenosti stavljen između trenutka patnje i trenutka refleksije na nju, treba saznati što više upravo o toj složenosti „. (Fra Pierluigi Marchesi, 2002.)

„ Duhovna dimenzija dosta odstupa od reducirane „duhovne“ dimenzije, iako ju razumije. Puno ljudi u Bogu nalazi odgovore na velika životna pitanja, dok za druge predanost vjeri u Boga, ne predstavlja značenje vlastitog života i upravo zbog toga te vrijednosti traže u drugim stvarnostima.

Naravno da su bolest, rub egzistencije ili siromaštvo razlozi da si postavimo puno pitanja o smislu života i prisutnosti Božjeg spasenja. Zbog toga bi na ovakve situacije, ako je potrebno, trebali odgovoriti, a i pristupiti na jedan drugačiji način. Pastorala je evangelizacijska radnja koja je usmjerena na njegu osoba koje pate, sa svjedočenjem Radosne Vijesti o spasenju, isto kao što je činio i Isus Krist, uvijek s poštovanjem prema vjeri i vrijednostima osoba. (Cdl 5.1.3.2).

Pastoralno Provincijalni Centar postoji da bi ponudio duhovnu stvarnost koliko i Osobna Karta Reda, jasno se pozivajući na Misiju Milosrdne Braće. Njihov razlog prisutnosti u zdravstvu je „evangelizacija svijeta od boli i patnje, preko promidžbe svojih djela i zdravstvenog ili socijalnog ustrojstva, koja pružaju cjelokupnu pomoć osobi2. (C.I. 1.3)

Institucionalna prisutnost. Cjelokupna pažnja podrazumijeva brigu i njegu duhovne dimenzije osobe kao bitnu stvarnost, koja je sustavno dovedena u uzajamni odnos sa drugim dimenzijama ljudskog bića: biološkom, psihološkom i socijalnom.

ETIČKA SLUŽBA

Porijeklo riječi „etika“ dolazi od grčke riječi „ethos“ što znači socijalno ponašanje, odnosno način prihvaćenog ponašanja u jednom određenom društvu. U našoj civilizaciji, etički nije samo ono što se primjenjuje u jednom društvu, već je to i:

– ono što je dobro u svakome od nas,
– ono što je napravljeno ili izbjegnuto po svaku cijenu,
– ono što je apsolutno dostojno za svakog čovjeka ili ono što se protivi onom što je dostojno,
– ono što nije za raspravu, i o čemu se ne može ni raspravljati

Velika pohvala humanosti postignuta je naslućujući opstanak ponašanja koji je iznad zadovoljstva, zarade, interesa; to je ponašanje za koje ne postoji cijena, koje vrijedi puno više od svake materijalne stvari. Prije svega etika bi trebala biti mjesto, nazovimo to tako, gdje bi ljudi dolazili ohrabreni, s nadahnućem i utjehom. Riječ etika znači: ti možeš napraviti više, moguće je da napraviš bolje, pozvan si da napraviš nešto ljepše u životu, biti pošten je moguće i to je izuzetna avantura duha.

U kliničkom području, riječ bioetika, je dovedena u uzajamni odnos s konceptom dijaloga, interdisciplinarna je kao i radna metodologija, od 1978., postoji na zajedničkim načelima bioetike, samostalnosti, dobrotvornosti, ne štetnosti i pravde.

Potreba za jamstvom zaštite ljudskih osoba, sudionika eksperimentiranja ili kliničkih istraživanja i snimanja kao i ispravnost protokola, dali su izvornost institucionaliziranju odbora, naročito zaduženih za obavljanje ovih funkcija. To su Etički Odbori Kliničkih Istraživanja i Odbori Bioetike.
Za promicanje različitih područja kliničkih i farmakoloških istraživanja, poželjno je da bolnice osnivaju odbore za klinička istraživanja. Ti odbori su i jedna odgojna karika koja nadahnjuje i promiče trenutke promišljenosti, informiranja, inovacija i senzibilizacija za područja pomoći, znanstvena, didaktična i administrativna područja. Danas postoje kao institucije za zaštitu samostalnosti pacijenata i poštivanja njegovih prava. (Cdl 5.2.4.4.).

Funkcije etičkog odbora sastoje se u analizama protokola istraživanja, kliničkih slučajeva i situacija zdravstvene prakse, koje nameću probleme u moći etičkog rasuđivanja, u sastavljanju vodećih linija o važnim temama, u djelatnosti informiranja i osposobljavanja u bioetičkom području.
U našoj vjerskoj Provinciji postoje dva etička odbora, u Milanu (koji radi za Bolnicu Svetog Josipa) i u Bresci (Ceioc, etički odbor bolničkih katoličkih institucija iz Brescie i odbora za obraćanje, za različite strukture).

SLUŽBA ZA ISTRAŽIVANJA

Tehnička i znanstvena djelatnost, te djelatnost za pomoć od Bolničkog Reda, u zadnjih 5 stoljeća su proizvele čitavu seriju vrijednih doprinosa u korist zdravlja i života.

Za stoljetnu prisutnost u svijetu zdravlja i socijalnih službi, Bolnički Red Svetog Ivana od Boga može i mora podržavati kontinuirana nastojanja u poboljšanju pomoći preko promidžbe istraživanja. Bez izostavljanja bilo kojeg područja istraživanja, specifična područja za promidžbu bi trebala biti. cjelokupna pomoć, humanizacija, bioetika u kliničkim aspektima, epidemiološkim, u aspektima vođenja i osposobljavanja, koliko u medicini toliko i u bolnicama, u pastorali, u unutarnje religioznom dijalogu, u dostupnosti službi siromašnima i potrebitima, u vrijednosti institucija općenito itd.

Unutar Centra Sveti Ivan od Boga iz Brescie, od 19. prosinca 1996., nalazio se institut I.R.C.C.S., Institut prihvata i Njege sa Naučnim Karakterom za psihičku rehabilitaciju i za rehabilitaciju bolesti Alzheimer. Za vrijeme boravka bolesnika u bolnici, u Institutu su osim operativnih jedinica, od dnevne bolnice do struktura za psihijatrijski boravak i ambulante, aktivne i razne druge organizacijske jedinice istraživanja – bilo u obliku stvarnih i vlastitih laboratorija genetike, neurobiologije, neuroimaginacije, neuropsihologije i neurofiziologije, bilo u obliku tima za psihičko-socijalna istraživanja, duhovna i klinička istraživanja Alzheimerove bolesti.

Organizacija i prisutnost

UPRAVA REDA

Norme koje su ovdje iznijete, odnosno koje reguliraju život i upravu Reda, sadržane su u zadnjem Ustavu objavljenom 8. Ožujka (na blagdan Svetog Utemeljitelja) 1984. Praktično ostvarenje tih normi je u pravilima statuta, i stupilo ja na snagu 5. rujna 1984. godine, a obnovljeno je 1997. godine.

Glavni naslov

Najvažniji organ Uprave Reda je Kanonički Zbor.

Izbor koje se održava svakih 6 godina, ispituje stanje u Redu, u odnosu na potrebe religioznog života po doktrini Crkve; uči, radi promidžbu i autentično predlaže različite načine da se predstavi karizma; rješavaju se sumnje i poteškoće koje se mogu prezentirati u Ustavu, odlučuje se o odabiru Glavnog Pretpostavljenog i Glavnih Savjetnika; na kraju se objavljuju odluke za koje se pretpostavlja da odgovaraju Redu.

Glavni Pretpostavljeni

Glavni Pretpostavljeni je prije svega karika koja je poveznica i ujedinjuje cijeli Red; više nego bilo tko drugi, ima dužnost da vjerno pazi i radi promidžbu duha instituta, sa svojim djelima i među Subraćom. Ovlasti Glavnog Nadređenog su proširene na sve Provincije, prema normi univerzalnog prava i vlastitog prava Reda.

Glavni savjetnici

Glavni Savjetnici surađuju sa Glavnim Nadređenim uprave Reda, zajedno s njime oni tvore Glavni Definitorij.

Vijeće

Instrument uprave Reda je glavno Vijeće sa svojim različitim uredima i nalozima, koje Glavni Nadređeni može povjeriti svojim Savjetnicima ili Subraći koja nisu Savjetnici.
Red je podijeljen u Provincije, Vice provincije, Glavne i Provincijalne Delegacije, u kojima su viši Centri i/ili Zajednice (Bolnice, Kuće za njegu, centri za oporavak itd).

Slično strukturi Glavne Uprave Provincija, Vice Provincija i Delegacija iz Provincija, postoji i mreža od Provincijalnog Pretpostavljenog s njihovim Savjetom. Svaka zajednica je umrežena sa lokalnim Predstojnikom

Milosrdna braća u svijetu

AMERIKA, AFRIKA, AZIJA, OCEANIJA

Italija, Canada, Ghana, Japan, Australija, Francuska, USA, Togo, Južna Koreja, Novi Zeland, Austrija, Brazil, Benin, Indija, Papua-Nova Gvineja, Španjolska, Ekvador, Zambija, Poljska, kuba, Liberija, Portugal, Meksiko, Sierra Leone, Irska, Čile, Engleska, Bolivija, Češka Republika, Argentina, Slovačka Republika, Kolumbija, Vatikan.

Pastoral

Katolički karakter ispovijedanja u Centrima Bolničkog Reda Svetog Ivana od Boga, svoj razlog prisutnosti u zdravstvu, izražava ponudom zdravlja i spasenja prema osobama kojima pomaže.
Redovnici i njihovi suradnici izvršavaju ovu misiju, nastojeći biti uz bolesnike i osobe koje pate, pružajući im na taj način njegu i ljubav Crkve. Ova obveza dolazi iz Ustava Reda, iz glavnih dokumenata Milosrdne Braće, a izvršava ju bolnička Zajednica. Donosimo neke značajne izjave iz Ustava:

iz Konstitucija…

„u gestama Isusove dobrote i u njegovim riječima utjehe i nade, otkrivamo osjećaje koje moramo prihvatiti da učinimo vidljivom ljubav od Boga u našem bolničkom apostolatu; njegova identifikacija sa nemoćnima i ubogima nas poziva, da usmjerimo naš život u propovijedanje siromašnima i bolesnima „. (Ustav 41b).

…iz Osobne Karte Reda

„Naši zdravstveni i socijalni Centri su djelo Crkve, i zbog toga je njihova misija propovijedanje. Oni polaze od njege i cjelokupne pažnje prema bolesnima i potrebnima, prema stilu Svetog Ivana od Boga. Govoriti o cjelokupnoj pažnji, znači brinuti se i njegovati duhovnu dimenziju osobe kao bitnu stvarnost, koja je organski vezana sa drugim dimenzijama ljudskog bića: biološkom, psihološkom i socijalnom (…).

S poštovanjem i slobodom, moramo se približiti i brinuti o duhovnim potrebama svih bolesnika kao i onih koji su na rubu egzistencije, koji su isključeni iz društva, bez ikakvog protagonizma, pružajući im ono, za čime imaju potrebu, u onolikoj mjeri u kolikoj im mi to možemo pružiti“. (str.95-96).

Inspiracijska načela:

Inspiracijska načela ove pastoralne aktivnosti, bilo u odgojnom ili operativnom području, jesu i ostaju slijedeća:

Krist bi trebao patiti i uskrsnuti iz mrtvih treći dan, i u njegovo ime će svim ljudima biti propovijedano preobraćanje i oprost grijeha. Vi ste svjedoci ovoga. (Lc 24, 46-48)

U ovoj određenoj okolnosti, dužno je vratiti se sa učvršćenom vjerom u poučavanje Vatikanskog Koncilija II, koji je bacio novo svjetlo na misionarsko nastojanje Crkve pred današnje potrebe propovijedanja (…). Ovo saznanje obvezuje zajednicu vjernika da žive u svijetu, znajući da bi trebali biti važna karika odnosno duša ljudske zajednice, predodređena da se obnavlja u Kristu i da se pretvara u Božju obitelj. (IM 2)

Razlozi pastoralnog projekta

Misija koja predviđa cjelokupnu pomoć gostu, u svim njezinim dimenzijama fizičkoj, umnoj, emotivnoj, socijalnoj i spiritualnoj.

Podrška je u humanom i duhovnom razvijanju djelatnika.

Interdisciplinarna integracija različitih specijalističkih zahvata, dakle i onog pastoralnog.

Svrha pastoralnog projekta

Nastaviti napor da se postigne usklađenost, uključenje i djelotvornost svake pastoralne aktivnosti bolničke zajednice u odnosu na potrebe i želje svake osobe (gost, djelatnik, vjernik, časna sestra, član obitelji, volonter itd.) u kršćanskom pogledu, s kojim se gleda svaki čovjek, kao „Božji Sin“, te je takvim i smatran.

– Nastaviti sa stavljanjem sposobnosti na raspolaganje zdravstvenim i pastoralnim djelatnicima, sa neophodno potrebnim pripremama, ne u smislu da rade na spasenju, nego da olakšaju dolazak i ostvarenje.

– Procjenjivati geste i ponašanja kolega kao poticajno sredstvo i podrška u boljem obavljanju službe pomoći.

– Nastojati da se shvati važnost kršćanskog svjedočenja koje postaje sredstvo propovijedanja u svijetu zdravlja.

Organizacija i prisutnost

UPRAVA REDA

Odredbe koje su ovdje iznijete, odnosno koje reguliraju život i upravu Reda, sadržane su u zadnjim Konstitucijama objavljenim 8. ožujka (na blagdan Svetog Utemeljitelja) 1984. godine. Praktično ostvarenje tih odredbi je u pravilima statuta, i stupilo ja na snagu 5. rujna 1984. godine, a obnovljeno je 1997. godine.

Najvažniji organ Uprave Reda je Generalni kapitul.

Izbori, koji se održavaju svakih 6 godina, ispituju stanje u Redu, u odnosu na potrebe redovničkog života prema nauci Crkve; uče, rade promidžbu i autentično predlažu različite načine da se predstavi karizma; rješavaju se sumnje i poteškoće koje se mogu pojaviti u odnosu na Konstitucije, odlučuje se o odabiru Generalnog priora i Generalnih savjetnika; na kraju se objavljuju odluke za koje se pretpostavlja da odgovaraju Redu.

Generalni prior Reda

Generalni prior je prije svega karika koja je poveznica i ujedinjuje cijeli Red; više nego bilo tko drugi, ima dužnost da vjerno pazi i radi promidžbu duha Zajednice, svojim djelima i među subraćom. Ovlasti Generalnog priora obuhvaćaju sve Provincije, prema odredbama Općeg prava i vlastitog prava Reda.

Generalni savjetnici

Generalni savjetnici surađuju s Generalnim priorom Reda, zajedno s njim oni tvore Generalni definitorij Reda.

Vijeće

Instrument uprave Reda je Generalno vijeće sa svojim različitim uredima, a koje Generalni prior može povjeriti svojim savjetnicima ili subraći koja nisu savjetnici.
Red je podijeljen u Provincije, Vice provincije, Generalne i Provincijalne delegature, u kojima su viši Centri i/ili Zajednice (Bolnice, Kuće za njegu, centri za oporavak itd).

Slično strukturi Generalne uprave, Provincija, Viceprovincija ili Delegatura imaju Provincijalnog priora s njihovim Provincijalnim savjetom. Svaka zajednica ima lokalnog Priora.